Milanova priča (gluhoslijepa osoba)
Prevoditeljica, zabavna, šalim se. Kuhinja miriši.
Prevoditeljica kaže - Jelena priča, kuhinja Vesna kuha grah, ona treba sama vježba, Marija puno pomogne, Vesna što ti naučila, što unutra grah?
Znam odgovor. Unutra brašno, hrenovke, papar...
Prevoditeljica kaže ustani. Vodi ispred ljudi. Ja znam točan odgovor. Grah, brašno, hrenovka, što ponovi, hrenovka, papar, što ponovi, papar... Prevoditeljica pita - luk? Što luk, nisam osjetio luk. Marija prima moje ruke: luk, ti nećeš luk? Ja ne znam ima luk. Onda luk mekano, kao kaša. Nije dobro odgovor? Rijetko, puno voda. Ne? Ja fulao kviz. Kviz. Kviz pita točno odgovor. Ja krivo shvatio. Što Marija ne razumije? Jelena razumije: K-V-I-Z.
Neee, Marija mene pokazuje. Neeee. Opet nisam dobro razumio. Prevoditeljica me vodi sjesti. Meni nije jasno. Vesela prevoditeljica. Daaaa, bravo, kaže ona. Što bravo?!?! Dobra ideja za drugi put. Kviz. Svi pogađaju. Svi vesele.
Voditeljičina priča
Stojim ispred skupine ljudi. Oni sjede za stolovima, upravo su pojeli porciju graha. Iz tanjurića, zdjelica, čaša, iz onoga čega smo imali podijeliti 25 porcija. Jeli su malim i velikim žličicama. Kako smo imali. Bio je Vesnin red za prezentaciju umijeća kuhanja.
Gluhoslijepi sjede u parovima sa svojim prevoditeljima. Neki prevoditelji su gluhi, neki čuju. Komunikacija je na znakovnom - netko ga vidi izbliza, većina taktilno.
Dakle, stojim, pričam što smo upravo radili, uvodim u temu pa pitam (kombinacija glasa i znakovnog):
- Vesna, kako ti je išlo kuhanje?
Vesna uslijed niza teksta ne reagira odmah da je uslijedilo pitanje. Zato volonterka usporava i ponavlja joj pitanje na nekoliko načina. Vesna se zbunila. Pokazuje prstom na mjesto do sebe, prazno. Potištenog lica, ispričava se.
- Ne znam, Marija mi je pomagala. Ne znam, ona je govorila kako kuhati. Marija...
Marija više ne sjedi do nje. Premjestila se skroz ispred mene da bi me svojim ostacima vida i sluha mogla pratiti bez prevoditelja. Nije imala svog zasebnog prevoditelja jer nas nije bilo dovoljno.
Marija kaže: - a što da radim? Druga mama sam joj.
Pitam skupinu kako im je bilo? Ljudi uglavnom klimaju, no Milan se baš razvezao, znakuje. Ima komentar na jelo. Dugačak komentar. Možda čujemo nove ideje, savjete o pripremi variva. Pozivam ga naprijed neka kaže svima. Prevoditeljica mi u hodu govori „pomozi mi ga prevesti na glas. Ja ga ne razumijem dovoljno“. Milan počinje, ja glasom, prekidam ga svako toliko jer ne razumijem što je rekao. Ostali prevoditelji mi uskaču. Milan nabraja sastojke. Marija gleda kako bi on to skuhao, misli pravi se pametan pa ga pita - zar luka ne bi dodao?. Prevoditeljica mu to prevodi. Milan se zbunjuje: -što? Marija ustaje da mu ona kaže. Oni se prime za ruke - oboje komuniciraju taktilno pa to izgleda kao povuci-potegni komunikacija. Luk? Što luk? Ima ga? Raskvašen je?... Marija se u jednom trenu okreće meni i pita „Što on to hoće?“ I Milan se okreće meni pa dvoručnom abecedom slovka K-V-I-Z. Marija je zbunjena, ostali su zbunjeni. Shvaćam- Milan je mislio da je ovo bio kviz. Da smo pitali ljude što misle da je bilo u varivu!. „A-ha“ trenutak u prostoriji. Neee! Nije bio kviz. Daaa, odlična ideja, govori Marija. Druge godine bismo tako trebali osmisliti radionicu kuhanja. Da na kraju svi pogađaju od kojih sastojaka je jelo.
Zaključak: kad se gluhoslijepi unutar zaštićene okoline ne razumiju dobro, kakva li je tek džungla u ostalom društvu?! Ili zapravo- pustinja.
