Radionica kuhanja

Milanova priča (gluhoslijepa osoba)

Prevoditeljica, zabavna, šalim se. Kuhinja miriši.

Prevoditeljica kaže - Jelena priča, kuhinja Vesna kuha grah, ona treba sama vježba, Marija puno pomogne, Vesna što ti naučila, što unutra grah?

Znam odgovor. Unutra brašno, hrenovke, papar...

Prevoditeljica kaže ustani. Vodi ispred ljudi. Ja znam točan odgovor. Grah, brašno, hrenovka, što ponovi, hrenovka, papar, što ponovi, papar... Prevoditeljica pita - luk? Što luk, nisam osjetio luk. Marija prima moje ruke: luk, ti nećeš luk? Ja ne znam ima luk. Onda luk mekano, kao kaša. Nije dobro odgovor? Rijetko, puno voda. Ne? Ja fulao kviz. Kviz. Kviz pita točno odgovor. Ja krivo shvatio. Što Marija ne razumije? Jelena razumije: K-V-I-Z.

Neee, Marija mene pokazuje. Neeee. Opet nisam dobro razumio. Prevoditeljica me vodi sjesti. Meni nije jasno. Vesela prevoditeljica. Daaaa, bravo, kaže ona. Što bravo?!?! Dobra ideja za drugi put. Kviz. Svi pogađaju. Svi vesele.

 


Voditeljičina priča

Stojim ispred skupine ljudi. Oni sjede za stolovima, upravo su pojeli porciju graha. Iz tanjurića, zdjelica, čaša, iz onoga čega smo imali podijeliti 25 porcija. Jeli su malim i velikim žličicama. Kako smo imali. Bio je Vesnin red za prezentaciju umijeća kuhanja.

Gluhoslijepi sjede u parovima sa svojim prevoditeljima. Neki prevoditelji su gluhi, neki čuju. Komunikacija je na znakovnom - netko ga vidi izbliza, većina taktilno. 

Dakle, stojim, pričam što smo upravo radili, uvodim u temu pa pitam (kombinacija glasa i znakovnog):

-           Vesna, kako ti je išlo kuhanje?

Vesna uslijed niza teksta ne reagira odmah da je uslijedilo pitanje. Zato volonterka usporava i ponavlja joj pitanje na nekoliko načina. Vesna se zbunila. Pokazuje prstom na mjesto do sebe, prazno. Potištenog lica, ispričava se.

-           Ne znam, Marija mi je pomagala. Ne znam, ona je govorila kako kuhati. Marija...

Marija više ne sjedi do nje. Premjestila se skroz ispred mene da bi me svojim ostacima vida i sluha mogla pratiti bez prevoditelja. Nije imala svog zasebnog prevoditelja jer nas nije bilo dovoljno.

Marija kaže: - a što da radim? Druga mama sam joj.

Pitam skupinu kako im je bilo? Ljudi uglavnom klimaju, no Milan se baš razvezao, znakuje. Ima komentar na jelo. Dugačak komentar. Možda čujemo nove ideje, savjete o pripremi variva. Pozivam ga naprijed neka kaže svima. Prevoditeljica mi u hodu govori „pomozi mi ga prevesti na glas. Ja ga ne razumijem dovoljno“. Milan počinje, ja glasom, prekidam ga svako toliko jer ne razumijem što je rekao. Ostali prevoditelji mi uskaču. Milan nabraja sastojke. Marija gleda kako bi on to skuhao, misli pravi se pametan pa ga pita - zar luka ne bi dodao?. Prevoditeljica mu to prevodi. Milan se zbunjuje: -što? Marija ustaje da mu ona kaže. Oni se prime za ruke - oboje komuniciraju taktilno pa to izgleda kao povuci-potegni komunikacija. Luk? Što luk? Ima ga? Raskvašen je?... Marija se u jednom trenu okreće meni i pita „Što on to hoće?“ I Milan se okreće meni pa dvoručnom abecedom slovka K-V-I-Z. Marija je zbunjena, ostali su zbunjeni. Shvaćam- Milan je mislio da je ovo bio kviz. Da smo pitali ljude što misle da je bilo u varivu!. „A-ha“ trenutak u prostoriji. Neee! Nije bio kviz. Daaa, odlična ideja, govori Marija. Druge godine bismo tako trebali osmisliti radionicu kuhanja. Da na kraju svi pogađaju od kojih sastojaka je jelo.


Zaključak: kad se gluhoslijepi unutar zaštićene okoline ne razumiju dobro, kakva li je tek džungla u ostalom društvu?! Ili zapravo- pustinja.

Posjeta vatrogascima

Iznimna i brza reakcija na naš upit i otvorena dobrodošlica u postaju, kako kaže vatrogasac Frančešević, ne može biti čudo kad je riječ o vatrogascima. Jer kakva bi oni bili služba da nije tako. Naša grupa obišla je postaju te slušala otvorene priče vatrogasaca o svome poslu. Natjerala nas da se propitamo o mnogočemu. Što je sekunda? Što je snaga? Što je dobar trening? Što je cijena?

Možda su i oni uz nas propitali sebe. Primjerice koliko vatrogasac u punoj spremi može podnijeti ljudskih dodira. Članovi su ga detaljno opipali, pretražili opremu koju nosi na sebi. A najodvažniji među nama se obukao u jednoga. Nekada je bio član DVD-a. Dugo godina već slijep, pitao se koliko toga se sjeća.

Nova generacija optometrista susreće se s gluhosljepoćom

Veleučilište Velika Gorica, na inicijativu Branislave Resanović, dr. med., spec. soc. medicine,  ugošćuje nas na predavanju budućim optometristima. Već treću godinu za redom dolazimo s rekvizitima - naočalama za stimulaciju oštećenja vida i slušalicama za prigušenje buke. Studenti su prvo sami stekli mali uvid što gluhosljepoća podrazumijeva. A zatim su se predstavile Marija i Marijana Ibriks. Majka i kćer s Usherovim sindromom. Odlično su oslikale kako je živjeti s gluhosljepoćom već desetljećima, te kako je suočiti se s dijagnozom i krenuti u tu pustolovinu. Za kraj su studenti dobili konkretne savjete kako pristupiti i komunicirati s gluhoslijepom osobom te koje su najčešće začkoljice iz prakse u situaciji kad gluhoslijepa osoba dolazi na pregled vida.

Znanost susreće regije, ali dalek je još put do korisnika

Na zagrebačkom velesajmu održana je konferencija „Znanost susreće regije“ u organizaciji Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Pregled rada socijalne politike krenuo je od predstavljanja Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije preko učinjenog u upravi Grada na socijalnom planu Zagreba (2014-2020) pa do osvrta izlagača (stručnjaka i znanstvenika iz prakse) što je dobro u svemu tome, a što loše. 

Nakon odslušanih izlaganja, osvrt predstavnika naše udruge, i kao djelatnika i kao korisnika u tom socijalnom planu, je:

- znanstvenici rade ogroman posao. Znanja je obilje. To znanje treba sumirati, kanalizirati, učiniti primjenjivim. Koliko se tu istraživanja nađe u ladicama? Koja su ona koja prođu dalek put od nalaza do implementacije u društvu?

- djelatnici lokalne uprave rade ogroman posao. Toliko je smjerova, korisnika, situacija...Mogu li se uopće jasno sagledati specifičnosti svakog? Demografskog, socijalnog. Koja je kvaka s gluhoslijepima? 

- djelatnici organizacija civilnog društva rade ogroman posao. Toliko je administracije, specifičnosti baš te skupine korisnika kojom se ocd bavi. Angažmana oko lobiranja, pružanja usluga korisnicima, osmišljavanja novih načina kako do sredstava

- Korisnici - što se bitno promijenilo od 2014. do sada? Išta, ništa?! Da li je usluge više? Nije, jer je potreba više. Stariji su, dijagnoze se pogoršavaju. Podrška ne uspijeva omogućiti neku kompenzaciju tome.

 

Zaključak: trajemo! Glava je još iznad vode. O svemu ostalome da se diskutirati. 

Za prste polizati

„Ma ti si to radio već prije!“ 

„Nisam, doista prvi put radim“

„Dobro vidiš još, pa zato!“

„A-ha, nećeš reći da ti je Ana-Marija pomagala?“

„Drugu turu pekao sam posve sam!“

„Za prste oblizati je!“

 

I tako je naša zadnja radionica kuhanja protekla zaigrano. Pita od sira, slatka! Zgodni kuhar, jasno da se našla instant volonterska pomoć. A članovi zadovoljni. Pite nije manjkalo. Veselja također. 

Trodnevne radionice - Tordinci

Proteklog vikenda okupilo se nas 20 iz 4 srodne udruge gluhoslijepih osoba na trodnevnoj edukaciji na Acinom salašu u Tordincima. U sklopu projekta „Gluhoslijepi, ali spremni na budućnost!“ uz financijsku podršku Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, radionica je obuhvatila teme iz područja pripreme i provedbe projekata. Na zoran i pristupačan način cilj je bio okupljenima podijeliti naša znanja i iskustva iz tog područja, te čuti povratno tuđa iskustva i obogatiti se idejama za ovu osjetljivu skupinu ljudi- gluhoslijepe osobe, za pripreme nekih novih konkretnih projekata.

Ujedno smo iskoristili priliku gluhoslijepima približiti etno baštinu Hrvatske kao i folklorne običaje kraja.